O ZLARINU - Povijest
Otok Zlarin najbliži je Šibeniku od svih otoka šibenskog arhipelaga.
Zlarin je (iza Žirja i Murtera), s površinom od 8,19 km2, treći otok po veličini u šibenskom arhipelagu. Od kopna je udaljen nešto više od dva kilometra.
Naseljen je od pretpovijesti. Na otoku su nađeni tragovi života još iz neolita i rimskog doba, a na njemu su se zadržavali i Iliri iz plemena Liburna.
Iako se prvi put spominje prije 700 godina, arheološki nalazi govore da se na otoku živjelo i u 6. stoljeću prije Krista. Na Trutinim njivama i na gornjoj Po' Lokvici i Po' Gračinom, otkriveno je više grobnih gomila iz brončanog i kamenog doba. Glasoviti putopisac Fortis navodi da su otoke Prvić, Zlarin i Žirje naseljavali stari Rimljani, a njima se pripisuje i širenje masline i vinove loze u ovim krajevima. U uvali Plovac su pronađeni ostaci antičkog brodoloma iz 1. stoljeća naše ere. Riječ je o ostacima trgovačkog jedrenjaka s teretom aretinskih pehara namijenjenih antičkoj Scardoni. Dio pronađenih predmete i danas se čuvaju u mjesnom muzeju KUD-a "Koralj" u Zlarinu.
Po konkretnosti rekonstrukcije životnih procesa, nijedan dalmatinski otok ne može se pohvaliti s poviješću kakvu ima Zlarin. Od 15. stoljeća nazivaju ga i “zlatnim otokom”.
Ono što ga razlikuje od ostalih otoka povijesno je i kulturno naslijeđe koje su mu od davnina ostavili njegovi pomorci, ribari i koraljari, I to najpoznatiji na Jadranu zbog čega su s pravom nosili naziv “sinovi mora”.
Ime Zlarin prvi spominje šibenski humanist Juraj Šižgorić u svom djelu "De situ Illyriae et civitate Sibenici" iz 1487. god.
O imenu Zlarina postoji I teorija da ime Zlarin ima veze sa hercegovačkim porijeklom stanovništva. Naime, u blizini Čapljine, nalazi se brdo Zlarin, a nedaleko od njega nalazi se selo Klepci.
Stanovništvo
Stanovništvo se na Zlarin doseljava u dva velika doseljenička vala.
Prvi se odvija u 13. st, kada se naseljava unutrašnjost otoka, a stanovništvo se uglavnom doseljava iz područja današnje zapadne Hercegovine. Drugi se val odvija u 16. i 17. st, za vrijeme prodora Turaka.
Ističu se tri navrata intenzivnog doseljavanja izbjeglica pred Turcima - 1511, 1570. i 1647. godine.
Osim Zlarina, tada se naseljavaju i susjedni otoci Prvić, Kaprije, Žirje i Krapanj.
U to se doba stanovništvo naseljava na područje današnjeg mjesta Zlarina, za razliku od prvih doseljenika, koji su naseljavali unutrašnjost otoka (Borovica).
Također, potkraj 15. st, kao i sredinom 17. st, na Zlarin dolaze skupine Šibenčana, bježeći pred kugom koja je u to doba harala priobaljem.
Godine 1567., Zlarin ima 56 kuća i 496 stanovnika. Šesnaest godina kasnije počinju se voditi matične knjige, a 1612. Crkva ima mlinicu za ulje. U 16. i 17. stoljeću u Zlarin se naseljavaju novi stanovnici, pa 1775. otok broji 1246 stanovnika. Početkom 19. stoljeća Zlarin već ima telegraf, a1810. je proradila mjesna škola. Godine 1822. Zlarin postaje općinsko mjesto za Prvić Luku, Šepurinu, Kaprije, Žirje, Krapanj, Grebašticu i Zablaće. Godine 1839. Zlarin dobiva toranj sa javnim satom. Godine 1878. izgrađeno je novo mjesno groblje, a 1903. počinje i pošumljavanje otoka. Četiri godine kasnije, kao prva, betonirana je Poturičina ulica od Rudine do Leroja. Godine 1908. počela je gradnja Nove rive, uz koju će u budućnosti, moći pristajati i najveći brodovi, pa Zlarin vrvi od života i aktivnosti, pa već ima 1846 stanovnika koji se bave pomorstvom, koraljarstvom i tad vrlo prosperitetnim vinogradarstvom. Godine 1914. izgrađeno je prvo javno kupalište.
Stanovništvo Zlarina neprestano se povećavalo, sve do godine 1910, kada je zabilježeno preko 1800 stanovnika.
U to doba Zlarin je bio najrazvijeniji otok na šibenskom području.
Sredinom 30-ih godina 20. st; stanovništvo sve više odlazi u emigraciju.
Od 1836. čak je 300 zlarinskih mornara plovilo u službi britanskih parobrodarskih društava , da bi kasnije odlazili i u stalnu emigraciju. Iseljavanje se odvijalo u tri glavna vala: prvi, krajem 19. i početkom 20. st; drugi, 30-ih godina 20. st. (ova su dva vala bila uglavnom u inozemstvo); te naposljetku treći, početkom 70-ih godina 20. st, uglavnom u domaće krajeve (Šibenik, Split, Zagreb).
Zlarinski su se iseljenici u stanim rukama isprva bavili teškim fizičkm poslovima (izmedu ostalog radili su i na prokopu Sueskog kanala 1857.).
Čak je 105 zlarinskih iseljenika zauvijek ostavilo kosti po svim morima i krajevima svijeta. Povijest zlarinskog iseljeništva detaljno je u svojoj knjizi "O ljudima mog otoka" ispričao pokojni Duško Dean.
Kasnije su generacije iseljenika već imale povoljnije tlo, tako da danas Zlarinjani zauzimaju mnoga ugledna mjesta u svojim tvrtkama, administraciji i ostalim poslovima kojima se bave. Jedan od najboljih primjera za to jest Anthony Maglica, vlasnik čuvene tvrtke “Maglite”, specijalizirane za proizvodnju baterijskih svjetiljaka.
Od gradova koji su danas vodeća središta zlarinskih iseljenika valja spomenuti Buenos Aires, New York, San Pedro, Punta Arenas...
Ipak, iseljenici nisu zaboravili rodni kraj, što su dokazali prilozima za dovod električne energije na otok, za izgradnju vodovoda te za ostale potrebne investicije u interesu Zlarina.
Nažalost, svo je to intenzivno iseljavanje dovelo do toga da danas Zlarin bilježi negativan prirodni priraštaj.
Rezultat svega toga jest da se danas u toku zime na otoku nalazi svega oko 300 stanovnika.
Stoga je jos godine 1972. osnovano Drustvo za unaprijeđivanje Zlarina, kojem je svrha i cilj vratiti Zlarinu jedan stabilan život primorskog mjesta, ako je već nemoguće postići ono sto je Zlarin nekoć bio. Na otoku djeluje područni odjel Osnovne skole Fausta Vrančića iz Šibenika, koji obuhvaća prva četiri razreda.
Poljoprivreda, turizam, pomorstvo
Zlarinjani su se uglavnom tokom godina bavili, kao i svi otočani, poljoprivredom i ribarstvom. Zlarin je poljoprivredno bio razvijeniji od ostalih otoka arhipelaga. Uzgajana je i tradicionalna sredozemna kultura masline.
Druga važna grana zlarinske privrede jest turizam. U doba ekonomskog procvata Zlarina, na Zlarinu su, osim dva hotela, postojale brojne vile pansionskog tipa. Nastankom Jugoslavije turizam zamire. Obnova nastupa tek 1973. godine, kada se u središtu mjesta otvara hotel "Koralj".
Zlarin je u 19. stoljeću imao svoju javnu rasvjetu koju je činilo 25 ferala, a 1924. dobio je i 4 petromasa.
Zanimljivo je da je Zlarin već 1920. imao "Društvo za poljepšavanje i promet strancima". Godine 1930. na obali je zasađeno 6 velikih palmi koje su dopremljene s otoka Visa.
Godine 1936. pri općini Zlarin osnovan je turistički odbor. Turistički letak poziva na boravak u pansionu "Šumica" (Borići) koji se sastoji od dvije vile: Vila "Makale" i Vila "Acalin", kao i restorana u borićima. U to vrijeme su još radili hotel "Jadran" i konačište "Villa Vukov-Colić".
Zlarin je otok izzetne pomorske tradicije. Godine 1840. čak 36 zlarinskih brodova ribarilo je sve do Dubrovnika i Boke Kotorske. Godine 1859. Zlarin ima 13 peliga, 23 bracere, 23 leuta te oko 80 manjih brodova. Godine 1880. Zlarin ima 36 brodova obalne plovidbe po čemu je daleko ispred Paga, Sali, Nina, Raba, Silbe, Zadra i Šibenika. Redovna parobrodska linija Zlarin - Šibenik postojala je od 1868. Redovite veze, uz one parobrodske, održavaju od 1919. do 1940. brodovi "Slaven", "Drava", "Kristina", "Zlarin", "Sv. Ante" i "Nikola".
Spomenici
Zlarinske crkve prepune su blaga – zlata i grana crvenog koralja koje su im pomorci, kao zavjet, ostavljali u naslijeđe.
Najstarija je crkva Gospe od Rašelje, smještena u polju izvan mjesta. U crkvi Gospe od Rašelje čuva se bratovština, Pravilnik o humanitarnim i socijalnim pitanjima iz 1458. Godine, pisan hrvatskom čakavštinom te mnoge zavjetne slike pomoraca.
Barokna crkva Uzašašća Marijins iz 1740. godine u jednom od svojih 7 oltara čuva tijelo sv. Fortunata mučenika, zaštitnika otoka. Izrađena je prema nacrtima Domenica Focozzia, jednog od najvećih oltarista Italije. Osim oltara u crkvi se nalaze i relikvije Sv. Fortunata, mučenika iz doba križarskih ratova, koje su u Zlarin dopremili Napoleonovi vojnici u doba Ilirskih provincija.
Crkve sv. Roko i sv. Šime danas su muzeji zlarinskog pomorstva.
Slijedeća je crkva Marijina Uznesenja, ujedno i zlarinska župna crkva. Crkva je građena 1735-1740. na temeljima starije crkve. U crkvi se nalazi izuzetno vrijedan oltar. Uz te dvije crkve, u mjestu se nalaze jos dvije crkvice. Prva od njih, crkvica Sv. Šime, danas je maleni mjesni muzej. Druga, ona Sv. Roka, smještena je pokraj groblja, kao mala grobljanska kapela. No, danas je u ruševnom stanju.
Osim tih sakralnih objekata, u mjestu se još ističe i toranj s javnim satom, izgraden 1839. godine, popularno nazvan "Leroj".
Važniji datumi:
1298. - Općina Šibenik daruje novoosnovanoj šibenskoj biskupiji cijeli otok Zlarin s dvadeset kuća u kojima živi 70 stanovnika.
1412.- Zlarinjani se spominju kao poznati koraljari.
1447. - Juraj Šižgorić opisuje Zlarin u svom djelu "De situ Illyricae et civitate Sibenici".
1458. - Bratovština Gospe od Raselje ima svoj pravilnik, što je prva čakavska matrikula na latinici.
U mletačko je doba u Zlarinu bila smještena vojna posada, koja je čuvala pomorce od uskoka, gusara i Turaka.
1603. - U Zlarinu se počinje voditi matične knjige
1612.. - Crkva ima mlinicu za ulje
1621. - Izgrađena u uvali Bućina, u sklopu ljetnikovca sibenske vlastele, crkvica u kojoj je bila jedna slika iz Tizijanove skole.
1649. - Šibenske obitelji bježe na Zlarin pred kugom.
1701. - Izgraden zvonik župne crkve.
1714. - Pregrađena crkva Gospe od Rašelje.
1735-1740. - Izgradnja nove župne crkve na temeljima stare.
1810. - Osnovana osnovna škola.
1822.. - Zlarin postaje općinsko mjesto.
1831. - Izgrađen toranj s javnim satom (popularni "Leroj").
1835. - Od kolere u Zlarinu umire preko 70 ljudi.
1843. - Zlarin prestaje biti feudalni posjed šibenske biskupije.
1852. - Zlarinska škola postaje općinskom.
1878. - Izgrađeno novo groblje.
Krajem 19. i početkom 20. st. Zlarin prozivljava svoj vrhunac ekonomskog razvoja ("zlatno doba jedrenjaka", konjunktura vina, slobodno koraljarenje...).
1908. - Počela gradnja Nove rive
1909. - Obnovljen sat na Leroju.
1914. - Izgrađeno prvo javno kupalište
1929. - Izgradena mala termoelektrana koja je služila potrebama snabdijevanja mjesta el. energijom i osvjetljavanju ulica javnom rasvjetom.
Od 1900. do 1941. u Zlarinu rade 18 manjih dućana, 7 pekarni, dvije mesnice, ribarnica. Ima i drugih obrta: zidari, ribari, brusači koralja, stolari, kovači, bačvari...
Za vrijeme Drugog svj. rata stanovništvo Zlarina pruzalo je otpor fašistima i održavalo veze s glavnim partizanskim štabom na tom području, na poluotoku Srimi, izmedu Šibenika i Vodica. I kasnije su mnogi Zlarinjani postigli visoke činove u tadasnjoj JRM i JNA (general-major Ante Kranjac, admiral Ljubo Truta). Zlarin je u toku rata nekoliko puta bombardiran.
Nakon Drugog svj. rata JRM na rtu Marinu gradi svoju kasarnu.
1956. - Zlarin podmorskim kabelom spojen na državnu energetsku mrežu Jugoslavije.
1972. - Otvorena mala telefonska centrala sa 60 brojeva; uvedena stalna brodska veza sa Šibenikom.
1973. - Po prvi puta održana tradicionalna zlarinska fešta "Srdelada".
1974. - Na Leroj postavljen elektronski sat.
1976. - Od rta Jadrije na poluotoku Srimi, do Malpage na Zlarinu položene vodovodne cijevi; na otoku izgrađeno 8 km vodovodne mreže.
1977. - Na Šarinoj rivi, drugom po duljini gatu u zlarinskoj luci, postavljen spomenik od dva velika brodska sidra, posvećen svim zlarinskim pomorcima i iseljenicima.
1992. - Obnovljena i proširena stara telefonska centrala.
